Dana 4.9.2026. godine sa početkom u 12.00 časova, u prostorijama Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu u Palama, održana je javna odbrana završnog master rada kandidata Mladena Draganića, dipl. pravnika  pod nazivom ''Neposredna demokratija u modernim ustavnim sistemima''.

Komisiju za odbranu ovog završnog master rada činili su:

• dr Radomir V. Lukić, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i sudija Ustavnog suda Republike Srpske – predsjednik Komisije;
• dr Goran Marković, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu – mentor i član Komisije;
• dr Brano Hadži Stević, docent Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu – član Komisije.

Odbrani su prisustvovali i najbliži srodnici i prijatelji kandidata.

Neposredna demokratija je određena kao ustavna institucija koja podrazumijeva skup odgovarajućih ustavom propisanih instituta putem kojih građani neposredno vrše vlast. U tom pogledu, prije svega izdvajaju se ustavni sistemi Švajcarske, Italije, Republike Irske i Sjedinjenih Američkih Država. U ovim ustavnim sistemima instituti neposredne demokratije predstavljaju značajan elemenat funkcionisanja mehanizma vlasti.

Istraživanje je bilo  usmjereno na analizu ustavnih rješenja kojima su uređeni ovi instituti u savremenim ustavnim sistemima i ispitivanje pravne mogućnosti da građani korištenjem ovih instituta neposredno vrše vlast.

Sama demokratija kao oblik političkog režima, i neposredna demokratija kao jedan od oblika demokratije, posmatrana je sa stanovišta da je demokratija u svojoj istinskoj suštini vladavina naroda. S tim u vezi praktično ostvarenje te vladavine i implementacija narodne suverenosti svoj puni izraz dobija u institutima neposredne demokratije.

Tokom istraživanja je konstatovano da autori identifikuju različite oblike instituta neposredne demokratije i da postoje različite klasifikacije, instituti neposredne demokratije koji su po mišljenju kandidata potpuni normativni izraz teorije narodnog suvereniteta su instituti skupova građana, referenduma i narodne inicijative.

Kada je riječ o referendumima posebno treba istaći značaj postojanja obaveznog referenduma, kao i da same odluke donesene na referendumu budu obavezujuće, ali i da građani budu ti koji mogu sami inicirati referendum, odnosno da li njihova inicijativa obavezno vodi referendumu. Narodna inicijativa kao ustanova putem koje građani efektivno učestvuju u vršenju vlasti podrazumijeva takva ustavna rješenja koja građanima omogućavaju da pokrenu narodnu inicijativu i to uz najmanja moguća ograničenja u pogledu formulisanja same inicijative, te obavezu parlamenta da razmotri inicijativu, kao i da građani budu ti koji će konačno odlučiti o inicijativi.

Moderni ustavni sistemi dominantno normiraju ustanove referenduma i narodne inicijative. Od svih instituta neposredne demokratije institut referenduma je najzastupljeniji. Međutim, rješenja su različita od države do države. Smisao instituta neposredne demokratije je ostvarenje principa narodne suverenosti i vršenje vlasti od samih građana. Da bi do toga praktično došlo pravna rješenja moraju biti takva da omogućavaju primjenu instituta neposredne demokratije u praksi. Najbolji način za tako nešto je, po mišljenju kandidata, postojanje ustanove obaveznog referenduma i da su odluke donesene na referendumu obavezujuće. Naravno i građani moraju biti u poziciji pokrenuti referendum i trebala bi postojati dužnost parlamenta da u slučaju kada to zatraži ustavom predviđen broj građana raspiše referendum. U pogledu ovih pitanja rješenja savremnih ustavnih sistema su različita. Istraživanje je tako pokazalo da ustanovu obaveznog referenduma poznaju ustavi Švajcarske, Republike Irske i svih saveznih država Sjedinjenih Američkih Država, osim države Delaver. Takođe, ovu ustanovu poznaje i ustav Litvanije. Niti u jednom ustavnom sistemu nije predviđeno održavanje obaveznog referenduma za donošenje zakona. Rješenja savremenih ustavnih sistema su takva da građani u principu mogu pokrenuti referendum, i to najčešće o zakonima, iako u Švajcarskoj pored promjena ustava, građani mogu inicirati i referendum o političkim pitanjima. U saveznim državama Sjedinjenih Američkih Država građani mogu pokrenuti referendum i o izmjeni ustava. Karakteristika rješenja ustavnih sistema saveznih država Sjedinjenih Američkih Država i Švajcarske jeste da o pitanjima izmjene ustava uvijek odlučuju građani na referendumu. Referendumi o izmjeni ustava i donošenju zakona su u stvari posljedice narodnih inicijativa o kojima, kako smo rekli, konačni sud donose građani na referendumu. Ovo naravno nije uniformno rješenje, čak je izuzetak. Osim, recimo, Letonije čiji ustav ostavlja mogućnost da u slučaju neusvajanja od strane parlamenta podnesenog ustavnog amandmana na ustav ili nacrta zakona od strane ovlaštenog broja birača, odluku donesu građani na refrendumu, ustavi drugih država Evropske unije predviđaju da odluku o tome donosi parlament, i to bez pravne dužnosti da inicijativu usvoji.

Inače u analiziranim ustavima dominantno je utvrđena formulisana inicijativa. Iako je preovladavajuće rješenje da su odluke donesene na referendumima obavezujuće, praktična efektivnost korištenja ovog instituta bi zahtijevala i dodatno uobličavanje pravnih rješenja. Jedno od tih rješenja koje se sreće, na primjer, jeste prolongiranje stupanja na snagu određenog zakona za određeni vremenski period (u Ohaju je to 90 dana), u kojem roku može biti pokrenuta inicijativa za raspisivanje referenduma o tom zakonu. Kada su u pitanju instituti neposredne demokratije naše istraživanje navodi na zaključak da ove ustanove definitivno nisu široko normirane i da ih poznaje relativno mali broj ustava. Tako bi institut refrenduma bila ustanova prije svega ustavnog sistema Švajcarske, kao što je narodna inicijativa pravnog i političkog sistema određenih saveznih država Sjedinjenih Američkih Država. Ali i u jednom i u drugom sistemu može se reći da se radi o ustanovama relativne važnosti, pogotovo kada se radi o narodnoj inicijativi.

         Analizirani ustavi posmatranih država sadrže odgovarajuća ograničenja koja otežavaju korišćenje instituta neposredne demokratije, te ustavna rješenja ili praksa organa nadležnih za vršenje kontrole ustavnosti i zakonitosti korištenja ustanova neposredne demokratije često je takva da ne pogoduje korišćenju instituta neposredne demokratije. Najočiglednija ograničenja tiču se ustavnog utvrđivanja zabrane raspisivanja referenduma o određenim zakonima, što je rješenje, recimo Ustava Italije, kao i ustava Arizone ili Ohaja. Vid ograničenja predstavlja i rješenje Ustava Švajcarske kojim se Savezna Skupština ovlašćuje da u slučaju podnesene narodne inicijative za izmjenu ustava, ukoliko se ne slaže sa podnesenom inicijativom, pred građane zajedno sa podnesenom inicijativom sa svoje strane podnese svoj protivprijedlog. Iako u analiziranim ustavima u principu nije utvrđeno ograničenje u vidu zahtjevanog visokog praga potpisa potrebnih za narodnu inicijativu ili pokretanje referenduma, postoje i izuzeci kao što su ustavi Hrvatske i Letonije, koji zahtjevaju potpise 10% birača. Inače procenti potrebni za podnošenje narodne inicijative ili pokretanje referenduma u principu su nešto veći u saveznim državama Sjedinjenih Američkih Država, ali ne značajno, iako je sama praksa korištenja instituta narodne inicijative dosta intenzivnija u tim držama nego u evropskim zemljama. Dodatna ograničenja predstavlja ustavnosudska kontrola jedinstva i forme referendumskih pitanja, što bi u Sjedinjenim Američkim Državama bio princip single subject rule, čime se obezbjeđuje homogenost, jasnost i koherentnost odlučivanja. Međutim, granica između vladavine prava i potencijalno neopravdanog restriktivnog postavljanja nadležnih organa prema mogućnosti korišćenje instituta neposredne demokratije u ovom kontekstu potencijalno veoma je tanka. Tu se posebno izdvaja praksa Ustavnog suda Italije koji, iako Ustav Italije uopšte ne sadrži odredbe o kontroli jasnoće referendumskog pitanja, sam ima veoma bogatu praksu ocjenjivanja ustavnosti referenduma sa tog aspekta. Restriktivnu praksu kada je u pitanju ustavnost referenduma srećemo i kod Ustavnog suda Republike Hrvatske. Prema tome jasno da ustavi sadrže ograničenja u pogledu mogućnosti korišćenja instituta neposredne demokratije. Naravno, ova ograničenja mogu biti, a u pravilu i jesu, dodatno pooštrena zakonskim rješenjima i to u onim pitanjima koja obično nisu ustavna materija, kao što su, primjera radi, rokovi za prikupljanje potpisa i slično.

         Takođe, ispitana je korelacija između usvojenih normativnih rješenja i uticaja društvenih, političkih i istorijskih činilaca na mogućnost korišćenja instituta neposredne demokratije. Analiza je pokazala jasno postojanje te korelacije gdje usvojena normativna rješenja ili nedostatak tih rješenja, suštinski određuju domet uticaja vanpravnih faktora na primjenu instituta neposredne demokratije. U praksi su poznate strategije bojkota referenduma u slučaju utvrđenog kvoruma izlaznosti, što pokazuju primjeri neuspjelih referenduma u Italiji, kao i savjetodavnog referenduma u Sjevernoj Makedoniji o takozvanom „Prespanskom sporazumu“. Takođe, nedostatak jasnih pravila kada su u pitanju finansijska ograničenja donacija i troškova referendumske i kampanje narodnih inicijativa u Sjedinjenim Američkim Državama ima značajan uticaj na korišćenje ovih instituta u saveznim državama. Znači jasno je da na korišćenje instituta neposredne demokratije svakako utiču politički činioci u vidu političkih stranaka, odnosno društveni činioci kao što su etablirane društvene institucije kao što su primjera radi crkve ili moćni društveno-ekonomski igrači u vidu krupnog kapitala.

Jedino postajanje ustanova neposredne demokratije daje mogućnost građanima da neposredno vrše vlast i da se narodna suverenost ostvari u svojoj izvornoj prirodi. Da li će do toga doći neodvojivo je od pravnog uređenja ovih instituta. Rješenja koja postoje su raznolika, ali ako je cilj revitalizacija načela narodnog suvereniteta u punom obimu, onda taj cilj mora biti opredjeljujući kod pravnog oblikovanja ovih instituta. Uz određene uslovne izuzetke smatramo da je današnje stanje takvo da to nije slučaj, ali budućnost ostaje otvorena za promjene.

Komisija je konstatovala da je riječ o odličnom kandidatu, koji je pokazao izuzetnu zrelost u radu, iz čijeg velikog truda je i proistekao jedan ovako visokokvalitetan završni rad, napisan na izuzetno lijep način, koristeći određene pravničke ''kovanice'' koje tekst čine izuzetno lijepim, razumljivim i jasnim. Ogromno i višegodišnje pravničko i radno iskustvo na mjestu pomoćnika pravobranioca u Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine je protkano kroz ovaj rad sa mnogobrojnim primjerima iz prakse sa uporednopravnim prikazima mnogih zemalja, posebno onih gdje je institut neposredne demokratije najrasprostranjeniji i najrazvijeniji. Rad obiluje i sa velikim brojem zaključaka koji su obogaćeni prijedlozima kojima bi se upaprijedila pravna regulativa i efikasnija primjena instituta neposredne demokratije. Komisija je ocijenila ovaj završni master rada sa najvišom ocjenom, čime je Mladen Draganić uspješno okončao odbranu master rada i zasluženo stekao  akademsko zvanje mastera prava.